Jambi - Stevan Bradić [odlomak]
Skočni zglob
ko vas je oklevetao
pitomi drugovi
čijem je asketskom nepcu zasmetala
vaša skromna pesma
iznikla pod bistrim suncem sredozemlja
zapuštena među stenama i ubogim rastinjem
brisana vrelim i ledenim vetrovima
po čitav dan
čija je trpeza bila toliko oskudna da na njoj nije bilo mesta
za tebe
majčina dušice
majoranu lovorov liste
ruzmarine žalfijo peršune
kamilico sremuše
celeru paštrnaku
mirođijo tucana papriko
šargarepo
crni i beli luče
kome ste bili luksuz
vi što niski rastete pored puta gde vas gazi svačija stopa
u inat usmereni prema nedostižnoj visini
dostojanstvu
prema nemogućem
nije li vas prepoznala samo ogrubela ruka
pritisnuta istom nemaštinom
kome je smetala oskudna raskoš što ste je donosili
na trpezu
biljna svetiljka koja osvetljava tminu
zemunice usred blatnjave ravnice
radost koja dopire do usne duplje
na jezike među zube pod obraze
gde se rastače i pretvara u krv i
mišice gde postaje dah i vrenje utrobe
i uzdiže svoju čupavu glavu
kao pokret kao govor i kao delo
kome je smetala složenost pronađena
poput nebeske vatre u zalogajima što odgajaju
kičmu šake kolena laktove
i skočni zglob
kada se savija i ispravlja u radu
ko vas je to dojavio partijskim komesarima
da vas sumnjiče pred nameštenim tribunalom
za rasipništvo za izdaju revolucije
kada ste sijali u ponoći
na sporednoj stazi
zapuštenog puta
svetske istorije
poput siline suspregnute u vodoskoku
dajući povoda oronulim telima da ipak poskakuju
da se raduju i u nemaštini
i da požele da svako oseti vaš plamen podjednako
o začini
o radosti tela
vaša vatra se uzdizala u trulim jelima čineći ih na tren podnošljivim
vaša nepokorna lavina mirisa
dovodila je ovaj život do praga milosti
sa koga smo mogli da nazremo
da postoji sreća
i da vredi
živeti i boriti se.
Sazvežđe (8)
šta želim da kažem ovim rečima
čemu da vas podučim
ni sam još ne znam
pesma je trajala dok smo imali grla da je pevamo
trgovci vremenom pohode nas iz dana u dan i nude nam našu budućnost
na kredit
možda verujem u nemoguće možda nas istorija ne uči ničemu
ali neću da ćutim
iz potpunog mraka u kome smo se našli sa odlučne razdaljine
obasjava nas još uvek jedno skriveno sazvežđe
ja sam grlo
i vidim da se rasprodaju prostranstva našeg sećanja
a vidim i da se proizvodi zajedničkih ruku
razdaju u bescenje
o proleteri
o jugosloveni
o stari dobri prezreni na svetu
to se naši protekli i budući životi prisilno dovode na tržnicu
naša se srca rasipaju
kako bi još više mogli da nas podjarme
naši neprijatelji
uvek je to bila klasa ista među svim narodima
setite se
kako smo skupa podizali ovaj svet
zato što ga još uvek podižemo
svedočanstva nas okružuju na svakom koraku
i ako jednom nestane ova slika
njoj ipak niko ne može oduzeti stvarnost
to je nemoguće:
sazvežđe koje nas i danas obasjava
koje dakle
nije iza već ispred nas
sazvežđe koje nas čeka da ga sustignemo:
obični čovek i žena
koji ponosito stoje
i u nevremenu
to je narodna pesma
ja sam grlo
ali govorim rečima koje pripadaju svakome
našu budućnost nećemo kupiti od bilo koga
moramo je sami stvoriti
ona pripada nama
ona mora pripasti nama.
(odlomak iz zbirke "Jambi", Stevana Bradića)
Naruči knjigu na sledećem linku.